Ako je vjerovati datumima nastanka pjesama zbirke VJERUJU Marka Lj.

Ružičića nipošto se nećemo začuditi ovoj čudesnoj knjizi molitvenih pjesama Ružičićevih.Da je Sveti Vladika Nikolaj kojim slučlajem držao ovaj rukopis (VJERJUJ) u rukama bio bi ushićen istrajnošću ovog bogobojaznog

Raba Božijeg (M. Lj. Rućićića) molitvama koje je on, autor, „ukrasio“, stihovanijem, stihovanjem, ili pjesmotvorenjem da bi bile č u j n i j e  i da bi lakše doprle do Boga i do Božjih Ugodnika, Svetaca i tako bile uslišene

Ružičić je univerzalan u svojoj molitvi i kada je isključivo ličan – on moli Svevišnjeg, Svece i Svetiteljke za SVE i SVAKOGA pa čak i za neprijetelje svoje i naše srpske.                To će reći da je ova knjiga njegova i naša ljudska, a da je pravoslavna i srpska ne treba naglašavati.

Njebovo stihotvorenije nije samo u funkciji knjiženvoj, premda ni taj segment ne možemo zanemariti (literaturnu funkciju), već je ono podredjeno „zadatku“ koji stoji pred njim što znači ne kako reći molitvu već kako umoliti Svete da ispune traženo.

Dakle, forma je u funkciji sadržaja. Takvom prosedeu u ovom slučaju i sam se priklanjam.  U mnoštvu tih i takvih molitvi nadju se i one koje udovoljavaju isključivo književnim kriterijumima. Evo jedne takve pjesme – molitve, koja je pravi dragulj njegovog stvaralaštva ove knjižefvne forme.

Čitalac će primijetiti da ima čestih ponavljanja i veoma mnogo sličnosti u nekim pojedinostima u nevelikom broju pjesama a isto tako uprošćavanja do „ogoljelosti“  stiha.

Sasvim razumljivo jer traženje mora biti da bi bilo uslišeno učestalo u ponavljanju a uprošćeno da bi bilo decidno suštini.Ružičićevo pjevanje ne pretenduje da bude poetski snažnije od traženog. Otud ponegdje i „nategnutost“ rime, neujednačen sklad u cjelovitosti pjesme.

 No uz vidljive i pomenute „propuste“ ova zbirka ima itekakve smislenosti. Prje svega za autora je značajna zbog kompletiranosti njegovog čitavog stvaralalštva.

 Ona se pojavljuje danas i ovdje (u dijaspori) kao kulturološki fenomen.

Ona pokazuje koliko je čega autor ponio iz kulturnog religioznog miljea svoga zavičaja što otkriva njegovu duhovnu vertikalu i ne samo negovu nego i zavičajnu.

Ona nam otkriva neprekinutu nit NAS s NAMA u etničkom smislu kontinuiteta Pravoslavnog Srbina i „aktivnog”Pravoslavca i ne osionog čovjeka u vremenu i prostoru ma gdje on bio – na samom izvorištu naše duhovnosti (manastirima, saborima, svetilištima, slavama)

 ili pak u osami sa svojim ili svih nas takvih vertikalom.

 Ova zbirka VJERUJU, će se izboriti za svoje mjesto i kod čitalaca i kao što se izborila i kod mene da je gogovo netaknutu, kao u preslošku datoj, pustim do onih kojima će poslužiti kao sopstveni molitvenik i pružiti im utjehu a osobito dati snage da ne posustaanu

 u traženju VRHUNARNE PRAVDE i za se isto tako kao što je ovaj autor tražio i vjerujem našao,

a ako i ne našao ono barem pokušao iskreno što je i za nas ostale preporučljivo ako smo sličnog mentalnog sklopa sa njegovim, podudarene osjećajnosti i istovijetnosti morala.

Dakle, da ne smetnem sa uma, da se vratim ovoj i ovakvoj koncipiranosti zbirke nadodao bih da je puštam

u predloženom obliku računajući da će možda stroža neselektivnost oštetiti donekle ono najbolje

u knjilzi ali odlučio sam se za prezentaciju važnosti jednog gotovo svakodnevonog poetskog nastojanja koje izvire iz neprestane molitve kao dokument ne samo poetski jednog života o čijem sam

vrednosnim datostima već ponešto rekao.

Zaključiti mi je da je M. Lj. Ružičić pisac koji je pokušao očuvati sopstvene i zavičajne kulturne obrasce.

Mićo Jelić-Grnović

Na dan Presvete Bogorodice Trojeručice

Ljeta Gospodnjeg 2006.